Posmatrajući okolinu i uvidevši koliko potencijala, u vidu ljudskih resursa ima na ovom prostoru, Stefan Cerovina, po struci psiholog i jedan od osnivača kulturnog skloništa Bes(i)Misao, za KFOR radio objašnjava koja je bila osnovna svrha ostvarivanja jedne ovakve ideje, odnosno koji je glavni razlog osnivanja ovog kulturnog skloništa.
„Shvatili smo da je važno da ljudi dođu u kontakt sa svojim nekim potencijalima, da ih osveste, oslobode, i da onda mogu da stvaraju, da jednostavno iz tog nečeg crpe i da doprinesu. Da se oni osećaju dobro individualno i da tim radom mogu da doprinesu razvoju zajednice kad je u pitanju kultura, naravno nauka, umetnost, ono čime se inače bavimo.“
Jako bitna činjenica je da sklonište funkcioniše i oslanja se isključivo na sopstvene kapacitete, kako duhovne, tako i materijalne. U pitanju je čist volonterizam! A sugrađani, svršeni i nesvršeni studenti, ovde mogu pronaći svoje mesto, svoj kutak, gde mogu pokazati svoju kreativnost, i ujedno pridružiti se jednoj od mnogobrojnih sekcija koje su deo ovog skloništa.
„Trenutno aktivne su dramska sekcija, jedan muzički bend koji je u nastajanju, u pripremi, kreativna sekcija. Imamo od stalnih aktivnosti tu su filmsko, književno i istorijsko veče, koje ne bi možda spadale u sekcije, na neki način i jesu jer se ljudi bave aktivno pripremom tih večeri, vođenjem itd, ali to su stalne aktivnosti koje mi vidimo kao naš kontinuirani doprinos društvu. One su besplatne i uvek će biti i to su prostori u kojima građani mogu slobodno da misle, znači da zajedno u grupama promišljamo ono što je tema te večeri. U planu su još i izviđački klub, ima puno ideja koje su na čekanju nekako, to sad zavisi od resursa koji su nam na raspolaganju.“
Sam naziv Bes(i)Misao privlači pažnju posetiocima jer dolazi do dileme da li je naziv „Bes i Misao“ ili „Besmisao“? Za kraj nam Stefan pojašnjava šta su nazivom hteli da poruče i postignu.
„Kroz naziv može da se objasni možda i neki naš filozofski koncept, ustvari suština onog što radimo, a to je da smo nekako posmatranjem i analizom onog što postoji u ovom modernom društvenom diskursu, mislim ne samo na ovim prostorima nego i uopšte, osećamo preplavljujuće okeansko osećanje besmisla i da se ljudi bore sa tim na svakodnevnom nivou. Trudimo se da se sa besmislom suočimo, znači da pogledamo u njega i da jednom dekonstrukcijom besmisla, u nazivu je to naravno i jezički i semantički, dođemo do smisla. Možda zapravo je to jedini način. Kada se bes propusti kroz filter misli on postaje energija koja je onda dostupna za investiciju u smislu jedne ljudske aktivnosti. Tako da kroz dekontrukciju besmisla stižemo do energije koja onda može da se investira u kontrukciju smisla.“